Svjesni činjenice da u takvim okolnostima 20-ak ljudi ne može učiniti mnogo toga, cilj je bio proširiti ideju među navijačima koji su iz nekih svojih razloga ostali na sjeveru, a nisu se slagali sa tadašnjim vodstvom grupe.
Ekipa koja je izašla sa sjevera na utakmici sa Zrinjskim okupljala se na zapadnoj tribini. Na utakmice se odlazilo „opušteno“, bez obilježja, s ciljem da se grupa održi na okupu, a takoreći usput, pokušavali su pronaći način da se vrate na sjever.
Kako je vrijeme prolazilo, sve više navijača sa sjevera shvatalo je šta se tamo dešava i sa kakvim ljudima imaju posla i polako su počeli da napuštaju svetu tribinu i priključuju se opoziciji koja je svakim danom bila sve brojnija i jača. U međuvremenu je na sjeveru formirano nekoliko podgrupa koje su činili mlađi momci, ali koji još uvijek nisu željeli izaći sa tribine, već su samo otežavali stvari, jer su ih agenti koristili u svoju korist kako bi pokazali da se na sjeveru radi i navija te da imaju podršku novih naraštaja, dok su „opoziciju“ optuživali za sve loše što se dešavalo.
Razočaranje ekipe zbog bojkota i nedostatak utakmica na svojoj koži najbolje su osjetili protivnički navijači koji su redovno izvlačili deblji kraj u sukobima oko Koševa. Ništa bolje nisu prolazili ni gradski rivali, koji su svako malo morali ljubiti sveti sarajevski asfalt.
Tokom zimske pauze u sezoni 2006./2007., nakon brojnih sastanka, pregovora i dogovora, donesena je odluka da se grupa mora vratiti navijanju na ovaj ili onaj način.
Kako je bilo jasno da ne postoji dovoljno snage za povratkom na sjever, odlučeno je da s navijanjem počne na zapadnoj tribini, između ulaza do sjevera. U međuvremenu je izvršeno jako lobiranje među momcima na sjeveru pa se nekoliko čitavih podgrupa odlučilo priključiti pokretu otpora.
Kako niko nije mogao predvidjeti reakciju agenata, a vladala je i određena doza nepovjerenja prema momcima koji su se tek priključili priči borbe za ideale, skovan je plan da se na prvu utakmicu proljetne polusezone na Koševu protiv Žepča krene bez obilježja, a da na utakmici neće biti navijanja, već će biti okačen samo mali trans Horde zla. Ako stvari budu dobro funkcionisale na trećoj utakmici bi krenuli s pjesmom. I tako i bi.
Prva utakmica te polusezone bila je sa Žepčem, koje je tada još uvijek igralo u Premijer ligi. Na utakmicu je krenulo između 50 i 70 navijača. Pjesma se pjevala do stadiona, ali je na tribini vladao muk. Nervoza je bila velika, ali je bilo jasno da će priča izaći na dobro i da će se na trećoj utakmici skupiti još više ljudi te da će se krenuti s navijanjem. Sve je prošlo bez incidenata i uz radoznale poglede taktičara sa zapada. Pojavljivanjem na zapadu opozicija je dobila na desetina pristaša, pa je grupa na narednoj utakmici bila znatno veća.
Ostao je još treći, posljednji i najvažniji test. Naredna utakmica bila je protiv Slavije u Kupu BiH 11. aprila 2007. godine. Korteo je prošao gradom, a na trbini je između dva ulaza okačen veliki bijeli transparent Horde zla. Nakon toliko vremena i borbe, opozicija se sa stilom vratila na stadion i počela s navijanjem. Iako su svi ostali na stadionu bili zbunjeni onim što vide, to nikoga nije omelo da navija iz petnih žila i ostavi srce, grlo i dlanove na stadionu.
Bio je to početak priče o pokretu Horde zla zapad, koji se i danas pamti i prepričava zbog nevjerovatnog drugarstva koje je tada vladalo među momcima na tribini koji su navijali iskreno i srcem sa željom da se jednog dana vrata na mjesto koje je bilo udaljeno svega 50-ak metara od njih.
