Nova 2004. godina značila je i novu nafaku za navijače fudbalskog kluba Sarajevo, tačnije grupu momaka koja je intenzivno radila na povratku organizovanog navijanja na sjevernu tribinu stadiona Koševo.
Sezona je sa navijačke strane počela odlično. Nova generacija uspjela je organizovati gostovanje u Trebinju, na prekinutu utakmicu protiv Leotara, o čemu ste imali priliku čitati u prošlom broju Bordo Fana. Već u narednom kolu, 6. marta 2004. godine uslijedilo je gostovanje u Travniku. Euforija nakon Trebinja uhvatila je maha, a vezirski grad je bio okupiran bordo-bijelim navijačima. Iako je na gostujućoj tribini bilo mnogo navijača sa istoka i zapada, navijanje su „vukli“ novi momci, a u jednom trenutku, jedan od predvodnika te generacije popeo se na ogradu. Bio je to veliki trenutak za nas i nada da će od Travnika pa u beskonačnost navijanje voditi član „naše ekipe“.
Uslijedila je ponovljena utakmica i debakl protiv Leotara, a onda i domaća utakmica protiv Glasinca kada je prvi put nakon dugo vremena pokrenuto organizovano navijanje sa tribine ispod mjesta gdje nas je većina rođena. Na Sjeveru se okupilo 200-njak navijača, napokon je formiran kop ispod kojeg je ponosno okačen legendarni bijeli transparent Horde zla. Pjevane su neke nove pjesme, mahalo se barjacima, a srca su nam bila ispunjena ponosom i nadom da se ova priča nikada neće završiti.
Nakon Glasinca na red je došlo gostovanje u Orašju. Naša priča privlačila je sve više momaka koji su prepoznali ispravnost naših ideja i misli pa se ekipa sve više širila. Osim standardnog zezanja i svega što prati gostovanje, put iz Orašja obilježila je pucnjava. Vlasnik granapa je nekon kraće prepirke sa Hordašima uzeo kalašnjikov u ruke i zarafalao iznad naših glava. Gostovanje se u trenu pretvorilo u trku na 100 metara, a neki su zaklon našli iza nišana na lokalnom groblju pored puta. Na svu sreću, nije bilo težih posljedica pa se ovaj događaj danas prepričava kao jedna u nizu anegdota sa putovanja sa voljenim klubom.
Sljedeće kolo je stigao Rudar iz Ugljevika, a Koševo je opet bilo prazno. Iako je ovo bila tek druga utakmica na kojoj smo navijali sa Sjevera, uvedeni su noviteti u izgledu tribine. Zbog nemogućnosti formiranja pravilnog kopa i „zbijanja redova“, između ulaza je razvučena sajla na koju su okačeni udarni transparenti, veliki bijeli i novi, mali transparent, koji je napravljen za gostovanja, a predstavljao je pravu malu revoluciju na domaćoj tifo sceni, koja je još uvijek bila u povojima.
Maleni, ali vrijedan kop krasile su bordo zastavice (iskreno, bile su više roze, ali urađene sa puno truda i ljubavi), a iz grla oko 150 Hordaša zapjevale su se nove pjesme, uvježbavane na utakmicama RK i KK Bosne u Skenderiji. Sve je više bilo originalnih pjesama, koje su mjenjale plagijate uzete sa gotovo svake tribine širom bivše Juge. Cilj je bio tokom 90 minuta pjevati isključivo naše pjesme. Iz „šteka“ su izvučene i mnoge stare pjesme koje se nisu pjevale godinama. Tadašnjim vođama su mnogo draži bili ciganski i grobarski prepjevi od lijepih starih pjesama po kojima je grupa bila prepoznatljiva prije rata.
Gostovanje u Mostaru, u narednom kolu, bio je novi ispit zrelosti za ekipu, ali i ostale navijače Sarajeva. Iz Sarajeva su krenula dva autobusa i nešto privatnih automobila. Kolona je stala na Autobuskoj stanici u istočnom dijelu grada. Policija nas je željela prebaciti maricama do stadiona Pod Bijelim brijegom, što je odbijeno pa je korteo spontano krenuo preko mosta ka stadionu Zrinjskog. Bila su to vremena kada policija nije bila najspremnija i kada su se takve stvari mogle „omaći“, za razliku od danas kada je to zbog policijske represije nemoguće. Zapadnim Mostarom odjekivala je pjesma Hordi, a sa balkona su „sijevale“ psovke, dok bi poneko stidljivo mahnuo uz znak odobravanja. Na tribini su okačeni veliki bijeli trans, zastava Pitari Hawaii, britanska zastava sa napisom Livingstone i Horde zla Hadžići. Sarajevo je standardno izgubilo, a povratak do autobusa je začinjen sitnim incidentima kada su „hrabri“ Ultrasi igrali svoju omiljenu igru kamena s ramena.
Sezona je završena gostovanjem u Modriču, kada je sa Skenderije autobusom krenulo 30-ak Hordaša. Razliku u novcu autoprevozniku platio je iz svog džepa jedan od pokretača čitave priče. Iako je smišljena kasnije, parola „Ljubav za tebe mjere nema“ uveliko je živjela među nama.
A agenti? Oni su igrali igru toplo-hladno. Red pohvala pa red prijetnji, ali bez fizičkog sukoba, jer im cilj nije bio da nas otjeraju sa tribine. Naš su rad pripisivali sebi što su itekako znali unovčiti kod tadašnje Uprave kluba. Bili smo im odlično opravdanje za organizovanje autobusa koje su plaćali i Uprava i navijači. Fakture autoprevoznika i danas stoje u Klubu, a pare su završile u njihovim džepovima. Ipak, ekipa je rasla a priča se širila. Bilo je jasno da mogu raditi šta hoće, ali da neće moći koliko hoće…
