
Nova generacija Hordi zla, izrasla iz očajnog stanja u kojem se grupa nalazila, nastavila je sa aktivnim radom na jačanju i privlačenju što većeg broja mladića u svoje redove.
Sjeverna tribina stadiona još uvijek je izgledala sablasno prazna i tiha. Ono što je ostalo od grupe živjelo je jedino na rijetkim organizovanim gostovanjima poput onoga u dalekom Bihaću, Visokom ili Zenici.
Ekipa okupljena oko nekoliko starijih Hordaša i web stranice www.hordezla.org u to se vrijeme okupljala u kafiću Bilbo kod Katedrale. To je mjesto postalo nezaobilazno sastajalište nove generacije Hordaša, koji su tu provodili vrijeme u druženju i traženju načina da se stvari pokrenu sa mrtve tačke. Na nekom od bezbrojnih neformalnih sastanaka donesena je odluka da se počnu posjećivati utakmice RK Bosna na kojima bi se okupljali, družili, navijali i kovali planove za dalje akcije.
Prvi zajednički odlazak na rukometnu utakmicu u Maloj dvorani Skenderije bio je protiv ljutog rivala Željezničara. Iako iz ove perspektive zvuči nevjerovatno, na početku utakmice se pojavilo sedam momaka, a broj je do kraja susreta narastao na respektabilnih 11. Malom dvoranom začula se pjesma Hordaša, a obična publika u čudu je gledala grupicu momaka koji su pjevali iz sveg glasa.
Rukometne utakmice su tada još uvijek bile jedino mjesto na kojem su Horde zla organizovano navijale, a broj navijača je iz utakmice u utakmicu rastao što je pokazalo da među rajom živi navijački duh i da se samo čekao pogodan momenat da se počne sa organizacijom i radom na vraćanju grupe tamo gdje je bilo mjesto. Ubrzo su na utakmice počeli dolaziti momci iz svih dijelova grada, od Čaršije do Dobrinje, a druženja van utakmica su postojala sve intenzivnija.
Uz podršku Hordi zla RK Bosna uspjela je ostvariti plasman u rukometnu Ligu prvaka. Iz Male dvorane prelazi se u sadašnju dvoranu Mirza Delibašić, a kop raste iz utakmice u utakmicu.
Iako je na početku takva ideja izgledala suludo i nemoguće , na jednoj od utakmica čula se danas vrlo popularna rečenica „Štedite pare, vadite pasoše“. Počela je organizacija gostovanja u Veszprem, na utakmicu protiv mađarskog prvaka Fotexa, koja se igrala 22. Novembra 2003. godine.
U vlastitoj organizaciji put Mađarske krenulo je 30-ak navijača, koji su na putu prema Veszpremu svratili i do Szekesfehervara, doma navijačima FK Sarajevo dragog Videotona. Nakon fotografisanja na stadionu, nastavljen je put prema Veszpremu, gdje se u večernjim satima igrala utakmica.
Horde zla su uspjele navijači parirati bučnim i brojnijim domaćim simpatizerima. Iako je Bosna izgubila protiv velikog Fotexa, ovo će gostovanje ostati duboko urezano svim Hordašima koji su imali sreću otići na prvo, historijsko gostovanje koje je organizovala nova generacija Hordi zla.
Svim momcima koji su ostali u Sarajevu ostao je veliki žal zbog propuštenog gostovanja, ali im je srce bilo puno kada su vidjeli i čuli svoje drugove sa tribine kako navijaju na snimku utakmice koji je emitovan u kasnim večernjim satima. Tada je već bilo jasno. Bili smo na pravom putu da napravimo veliku priču.
Budno oko agentsko motrilo je razvoj situacije uz standarnde prijetnje da će „razlupati internet“ i otjerati nas sa tribina.
Uoči jedne od utakmica u Skenderiji stigle su najozbiljnije prijetnje do tada. Agenti su najavili izbacivanje sa tribina ako se grupa pojavi na utakmici i počne navijanje. Ubrzo je sazvan hitan sastanak, a u međuvremenu se pokušava pronaći adekvatan prostor za sastanak. Sklopom različitim okolnosti izbor pada na studentske prostorije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Na sastanku održanom u večernjim satima, okuplja se 15-ak momaka. Donosi se tada jedina moguća ispravna odluka, pojavit ćemo se na tribini i pokušati boriti svim raspoloživim sredstvima. Ekipa je već preduboko bila u svemu da bi tek tako odustala od svojih namjera.
Te hladne januarske noći 2004. godine, Horde zla su rekle sudbonosno ne i ušle u žestoku četverogodišnju borbu za sjever.
